“Ono što radimo i čini nas srećnim je ono što nas razdvaja, dok nas spaja upravo to što želimo da budemo srećni.”
Bez ozbira na veliko i raznoliko životno iskustvo, a možda upravo i zbog njega, malo je onog što želim i hoću sa sigurnošću da tvrdim. Listu od tih nekoliko stvari u koje sam baš, baš sigurna predvode konstantnost potrebe i potrage za srećom. Ako postoji tema koja se kontinuirano provlači kroz većinu koučing razgovora koje vodim sa klijentima, uključujući i business coaching, to je potreba da budemo srećni.
Želja za srećom, kojoj toliko težimo, istovremeno nas i spaja i razdvaja, jer je rečima na isti način izražavamo, dok mislimo na različite stvari i iskustva. Razlog razlika je veoma jednostavan – sreća je samo na površini imenica, u svojoj suštini, ona je glagol. Ono što nas vodi do sreće su aktivnosti, akcije koje preduzimamo: nekome je vrhunac sreće pecanje, nekome razgovor sa prijateljem, nekome ostvarenje poslovnog cilja, nekome porodični ručak…
Upravo zato bismo u ovim, (malo) manje srećnim okolnostima naših života, mogli da se setimo šta smo ono beše voleli da radimo, da možemo i sada, u zatvorenom prostoru, a da ispunjava dva uslova: da je to aktivnost koja uključuje promenu ritma disanja, pokret i neki oblik aktivnosti poput igre, plesa, pevanja, čak i sređivanja ormara,… kao i da ta ista aktivnost uključuje druge ljude – one koji su uz nas, kao i one koji virtuelno mogu biti uz nas. Da razmrdamo telo i “rastresemo” uznemirenje, kako naše tako i njihovo. U suštini, da nam svima promenimo tok neželjenih misli.
Ono što radimo i čini nas srećnim je ono što nas razdvaja, dok nas spaja upravo to što želimo da budemo srećni.