
AUTOR :
Brankica Ljamić, PhD
Oni koji se predomišljaju kada su točkovi već uveliko “pokrenuti” kao da nemaju svest o tome da tako direktno demotivišu svoj tim, ili ih možda baš briga?
Godinu na izmaku pamtiću po tome što sam se u njoj nagledala i naslušala raznolikih predomišljanja; od pre–domišljanja kao metode za izbegavanja donošenja odluka o budućem planu aktivnosti (“Hiljadu za i protiv, šta je najbolje?”), preko pre-do-mišljanja tokom aktivnosti (“A da ipak probamo i ___?”), do predo-mišljenja kada je dogovor sa nekim već postignut (“Imam valjda i ja pravo da se predomislim?”). Kao neki jo-jo, kreni pa stani, dva koraka napred pa jedan unazad, malo levo ukoso i napred, malo poludesno unazad… Kao ples dok se igra kolo i baca disk, uz muzičku podlogu sastava koji čine Rolling Stonesi (iz mlađih dana), Žika Obretković i Lejdi Gaga.
Nekako sam sigurna da u ovom bućkurišu misli, aktivnosti i rezultata, svi gube. Oni koji ne mogu da donesu odluku jer ne shvataju značaj učenja kroz (sopstveno) iskustvo, sebi uskraćuju priliku da osete uticaj jedinog pravog puta ka izgradnji samopouzdanja. Ponešeni – najčešće – lažnim, neutemeljenim i isforsiranim perfekcionizmom iza koga se junački glasno kriju, ne-donosioci odluka negiraju značaj vremena koje prolazi, a koje idealno može da posluži da defi nisane aktivnosti dovedu do nekog rezultata. Nekog, nekakvog rezultata; onog koji daje bazu za procenu ispravnosti kriterijuma na osnovu kojih je odluka doneta. Pogled unazad, kad već imamo neki rezultat, ukazuje na barem jedno – koliko je kvalitetan bio naš proces razmišljanja kada smo odluku doneli.
Ako je rezultat dobar, bravo za nas! Dobro smo razmišljali, tj. uzeli smo u obzir “prave” argumente. Ako je rezultat neželjen, moguće je da smo uradili jednu od nekoliko stvari:
• Početni kriterijumi nam nisu bili ispravni;
• Početni kriterijumi nam nisu bili sveobuhvatni i nisu uključili one koji su se kasnije pokazali od presudne važnosti;
• Kriterijumi su bili solidni, izabrane aktivnosti imaju bolje alternative;
• Razvoj aktivnosti je prerano”presečen”; trebalo bi nastaviti i ponovo “podvući crtu” nakon nekog vremena.
Rezultat ovakvog preispitivanja pomaže buduće akcije i, korak po korak, jača samopouzdanje: “Čak i kada se desi problem, moći ću da identifi kujem odakle dolazi i rešiću ga. Sigurno. Sto posto, jer znam kako. Iskustvo me naučilo.”
Oni koji se predomišljaju kada su točkovi već uveliko “pokrenuti” kao da nemaju svest o tome da tako direktno demotivišu svoj tim, ili ih možda baš briga? Zaokupljeni svetom svojih ideja, oni na dnevnoj osnovi umeju da menjaju smer i pravac kretanja projekata. “Mogli bismo da dodamo X… Mogli bismo da unapredimo i Y… Kako sam se samo ja toga setio? Razmišljate li vi uopšte?” I dok naši “kreativci” vide dobre strane svojih zanosnih ideja, njihovo okruženje vidi Veliki Ego koji glasno govori, a veoma tiho sluša. Nije ni čudo da sa takvim zaključkom ljudi postaju sve tiši, sa sve manje komentara i elana za tuđe ideje koje će već možda sutra preći u verziju 2.1. Zasićeni neutemeljenim izmenama, oni će prestati i da govore, a veoma brzo i da rade. Nije ni čudo što se u takvoj situaciji vide samo problemi iz kojih je teško, skoro nemoguće, izaći. I potencijalno dobri projekti tako zaglave u ćorsokaku…
Što se tiče onih koji se predomisle nakon što je dogovor postignut, izgleda da se množe L. Priznajem, možda sam prespavala. Propustila sam da uočim momenat u kome je stav “nemam nikakvu odgovornost za svoju reč, čak i za potpis”, postao legitiman i nekako, baš “fora”. “Niste me dobro razumeli, ovo nije uračunato”. “Neću ti dati preporuku za ispomoć koju obavljaš već celu godinu, iako si ispunila sve uslove, zato što sam nedavno shvatila da mi to nije u najboljem interesu”. “Kada platite poslednju ratu, i dalje vam ostaje da uplatite još…” “Možda vam dugujem za kiriju; svejedno me je baš razočarao vaš ton”.
Iskreno rečeno, sličnih “obrta” je bilo i ranije, mene sada iznenađuje učestalost ovakvih iskustava koje klijenti dele sa mnom. Kao da se razvio konsenzus da je predomišljanje dozvoljeno, čak i poželjno. “Što bih ja bio jedini koji drži reč? I mene su prešli x, y, z… I ja imam pravo da nekoga zeznem i tako demonstriram svoju moć.”
E, to je to. To je upravo ono što nam optimistički želim izvan slike 2017. godine. Želim nam svima, kojima je do toga stalo, da intenzivno radimo na kreiranju svog mikro kosmosa u kojem su opisana ponašanja izuzetak, a ne pravilo.
Neka se predomišljači druže sa sebi sličnima. Meni su potrebni oni koji su dovoljno hrabri da donesu odluku da rizikuju i da usput uče. Mirna srca mogu da kažem: (Lažni) perfekcionisti, odstupite, molim vas. Usuđivači, dobro došli.
Srećna nam Naša godina.